MOJA POSLEDNJA GLAVOBOLJA
Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.
Davne 1913. godine Jovan Skerlić je napisao kritički prikaz Saputnika Isidore Sekulić i Ispovesti Milice Janković i objavio ga pod naslovom „Dve ženske knjige“. Videći u Saputnicima knjigu „ličnoga nadahnuća i vrlo intimnog tona“, napisanu u godini kada se, „otkako nas ima na svetu, najviše prolilo srpske krvi“, J. Skerlić zamera Isidori što u toj godini izlazi njena knjiga u kojoj ima „sedamnaest strana fraza o jednoj glavobolji“. Ta njena ? Isidorina glavobolja i prekor velikog kritičara dobroj knjizi ostavili su vidnog traga u životu i razmišljanju Isidore Sekulić.
I upravo toj opsesivnoj temi posvećen je roman Laure Barne Moja poslednja glavobolja. Snagom uživljavanja Barna ulazi u lik svoje junakinje „beležeći“ njenu predsmrtnu ispovest. Taj intimni, intelektualni, moralni pa i poetički testament I. Sekulić pisan je sa merom, dramatično i uverljivo. U jednom smislu to je fingirani sokratski govor u kojem su sabesednici naša spisateljica, zagonetni pesnik, a inicijalni povod Isidorine ispovesti je pomenuti Skerlićev tekst. No, u osnovi je to zavetni solilokvijum jedne izuzetne ličnosti u predsmrtnom času kojoj, pišući u njeno ime, Laura Barna dvojnički pozajmljuje svoju reč i svoj spisateljski dar.
Petar Pijanović
ODLOMAK
Šta je poluostrvo? Smrt je jedina i najveća tajna kojom nas život daruje, jer čovek
bez tajne drvo je bez srži. U smrti postoji lepote jednako koliko i u životu,
verovao je i Rilke kao i Platon, verujem i sama u rečeno, pre Platonu jer i on beše
poluostrvljanin kao i ja Balkanka. A poluostrvo je iznimno zaseban svet
mogućeg i nemogućeg, izuzet prividnom daljinom od drugih kontinenata, i
u takvoj izolaciji izrađaju se čudesni produkti s mirisima drevnog i
prošlog, taloženi po svaku cenu u tradiciju, i večito taj vonj lebdi nad
njime, i zaskoro poluostrvo biva po tamjanisanom mirisu prepoznatljivo,
ali oretko priznato ili vrednovano kako to i zaslužuje ili kako bi trebalo da
zasluži jer svaki napor krunisan je u konačnom kakvom-
Poluostrvo je embrion u majčinoj utrobi, tek pupčanom vrpcom veziv za zemnju stvarnost i postojanje, porinut u tečnost s mirisima ili bezmirisnu, bojenu ili bezbojnu, ali svakako toplu, gdekad i vrelu od suviše strasti, i iz nje probija posesivna melanholija koja poluostrvljane čini usamljenicima okrenutim samo sebi, nespremnim na bilo kakve zajedničke aktivnosti sa ostatkom sveta a koje iziskuju pa i najmanji kompromis. I ta svojevrsna hermetičnost najposle prerasta u neki apartni asketizam. Naš narod je asketski narod, ali koji se ni po cenu slobode ne odriče bajki, mitova i legendi, i u tom suicidnom tvrdoglavisanju u stanju je da ide do kraja, i sve odrađuje uz isuviše sentimenata, a suvišak sentimenta usporava ili čak obesmišljava svako normalno odrastanje, te je naš narod, i pored drevnosti, i dalje u fazi adolescencije. Bernard Šo je voleo da istakne kako Irci umesto srca imaju fantaziju. Mislim da smo po tom pitanju i te kako slični njima.
Čvorno mesto Balkana je bez ikakve sumnje Beograd, kao što je čvorno mesto moje kuće zasigurno ova radna soba. A čvorna uporišta pamte, čuvaju, sabiru, ona su mozak mestâ sa ionako dugim pamćenjima.
„Iz takve hermetičnosti probija neka retka, neuobičajena lepota… izvorna samostalnost koja je odličje velikog a malog naroda…“
U pravu ste, naravno, ali imajte na umu ove Šoove reči koje sam maločas citirala, one su ta paradigma, uzoran temelj na kojem carstvuju zidine velikih naroda. Nije brojnost, kao ni veličina presudna za poimanje monumentalnosti, to sam već kazala, pre da su sjaj i lepota taj neizbežni fakat na kojem počiva snaga, ali ona unutarnja, idejno građena, fatumska, znakovna, vazda isijavajuća, nikako fizička; fizička dođe pa prođe, jer sve što dođe mora i da prođe, takav je zakon kolotečine i, začudo – iako deluje po surovim i sirovim principima, možda i apsurdnim – ide nam naruku.