PROTOVIR
(arheološki roman)

Ars Libri, Beograd i Besjeda, Banjaluka, 2003.

 

Lepenski Vir kao inspiraci­ja

Kada je 1965. godine Dragoslav Srejović, mladi docent Fi­­lo­zofskog fakulteta u Beogradu, otpočeo ar­he­o­loš­ka iskopa­va­nja na Lepenskom Viru u Ðerdapskoj kli­su­ri, sigurno nije ni slutio da će taj lokalitet i otkrića koja su zatim usledila 1967. godine izmeniti ne samo nje­gov život već i svetsku ar­he­ologiju, istoriju umet­nos­ti, istoriju ljudske civilizacije, pa i književne te­me. A ono što je ugledalo svetlost XX veka, po­sle više milenijuma pod rečnim nanosom i zemljištem – mo­­nu­mentalne kamene skulpture i neobična staništa – iz­­­ne­na­dilo je i ljude od nauke, i ljude od umetnosti, ali i običan svet. Otkriće Lepenskog Vira pred­stav­lja­­lo je snažan kul­tur­ni i naučni zemljotres koji je ne­š­to poljuljao a ponešto i srušio u arheologiji, is­to­ri­­ji umetnosti i kulturi uopšte.

Roman–priča Protovir, koju je tako jednostavno i po­et­ski is­pričala Laura Barna, ima magnetno dejstvo – od pr­vih re­čenica pa do epiloga kao da se lepenska magija uvuk­la u reči i njihov raspored, pa vas uvlači u jednu od komora lepenskog (i praistorijskog) vremeplova. Či­ni se da je ovaj arheološki roman stvorila Bo­lje­tin­ska reka (u romanu Boletina) žu­bo­re­ći preko peščanih ob­lutaka i grabeći ka Velikoj Reci – Du­navu. Dijalog vo­de i kamena pretočio se u roman–reku ili ka­men–pri­ču. Ličnosti koje je Laura Barna pozvala u svoju pri­ču ima­ju zanimljiva imena: Ikoana – po istoimenom mezo­lit­­skom lokalitetu na levoj strani Dunava (Rumunija) koji pri­pa­da kulturi Lepenskog Vira; Kuina – po pra­is­torijskom lo­ka­litetu Kuina Turkuluj na levoj obali Du­nava u Rumuniji; Tor­doš – po istoimenom neolit­skom lokalitetu u Rumuniji; Orhomen – po ličnosti i gra­du iz grčke mitologije; Ogma – po keltskom bo­žan­s­tvu rečitosti, kulture i poezije; Jarmilo – po Jarilu, slo­venskom božanstvu vegetacije i plodnosti; os­tale lič­­nosti su neprepoznatljive u arheologiji, ali su du­bo­­­ko naslućene u ranijoj istoriji ovog podneblja.

Čitajući ovu knjigu otkrićete jedan neobičan svet, ali i taj svet će otkriti vas, vašu sadašnjost i prošlost: »...tu pro­š­lost koja ne umire, od koje se nikad nismo raz­dvojili i za koju nismo znali da je nosimo u sebi...« (D. Srejović, Bal­kan­ski istočnici Milana Budimira, 1979, str. 21).

 

Akademik Vidojko Jović

 

ODLOMAK

I već se crvenela majušna humka, svaki Vi­ra­nin je za­suo gru­me­nom, ostavljali su kraj nje koje­kak­vih đako­ni­ja, i onda se svaki svojim pos­lom za­ba­vio: lovci na re­ku, sa­bi­­­rači u lugove, nejač u sta­ništa.

Kalina je ćutke posmatrala svoje ocrvenjene prs­­te.

„Ovoliko crvenoga; ne razumem zašto baš crveno“, promrm­lja, „zar baš sve mora da bude crveno?“

„Tako je! Mnogošta ti ne razumeš“, odvra­ti Ko­raj na­smešivši se žalosno, s prizvukom nekog ne­muštog sa­­žaljenja u glasu. „Ne želiš da slediš svo­ju ćud koja je u ravni s Prirodom, kao ono malo­čas crvena veverica. Ra­doznalost kadšto takne ko­bi­va zamrlu nam ćud, onda je u krug nagoni, a on se sâm od sebe kotrlja – čas natrag, do­noseći ono što je prošlo, čas napred, prikazujući ono što je do­nelo – i tako ukrug povazdan, nagoni da se po­i­g­ra­mo – mi s Pri­ro­dom, ona sa nama. Igramo igru što­no se zove VREME.«

Iznenada mu se lice uozbiljilo, po­stalo važ­no i sta­ro, bore mu namreškale široko če­lo, a oči popri­mi­le pronicljiv, zagonetan izraz.

„Što pre spoznam posvudašnjost smrti, to će mi biti lak­­še da je sa življenjem povezujem“, nas­tavi na­­kon kraćeg razmišljanja. „Jedno bez dru­go­g ne ide, iz kru­ga izlazi, pa tad, možebiti, de­si mi se, ko ono tebi onomad, da crveno ne razumem, a cr­ve­no je život isto koliko i smrt; izmešali se, Jed­no postali i crvenim se obe­le­ži­li, kao znamenje im došlo. A sada, dođi, valja na reku da ode­mo“, izu­sti drugim glasom. Neočekivano, lice mu se raz­­ved­rilo.

„Pa hajdemo onda“, uzela ga je za ruku.

Ruke su mu bile vlažne i studene, crvene od bro­ća.

Nisu bili daleko odmakli, kad ne­ki čovek, ne­u­g­led­ne spoljašnjosti, istrča pred njih, poz­dra­vi Koraja, kli­m­nu mu glavom. Male buljave oči jed­va da su se i pri­me­­ćivale pod niskim, malko is­tu­re­­nim čelom, a zatu­bas­ta mu brada gotovo legla na dvo­­s­­tru­ki podbradak. Na se­bi je imao kratke krz­ne­ne pan­ta­lo­ne, bosonog, ogrnut iz­de­ranim ko­žu­hom samo ovlaš prikačenim koš­­ta­nom ig­lom, na vi­­še me­sta napuklom i po krajevima iz­lom­lje­nom. Ne­ka mu je vedra vese­lost pro­vejavala li­cem, nije pre­­stajao da se kezi i pokazuje šup­lje krnjake. On je je­­di­ni ostao na tr­gu, i kao da je čekao priliku da se obrati Ko­raju, ma­kar i kratkim kli­manjem glave, bo­ja­ž­­lji­vo i u stra­hu.

Ali Koraj nije obraćao pažnju, odmahnuo je šta­pom i ne pogledavši ga.

„Ko je ovaj čovek, Koraju?“

„Zeme, uvalska nagrda. Usud ga obeležio bez­­d­nom radošću, pa se povazdan kezi i po­ru­guje.“

„Ne izgleda da se ruga, čini mi se da je samo ne­iz­mer­no srećan.“

„Kadgod i bezmerna sreća bude breme, otu­p­lju­je razum, a njega samo patnja i bol umeju pra­vo da izoš­tre.“

Gledala je u Koraja s nevericom. Pokuša­vala je da razume ovo stvorenje – uraslo u žute kamene kr­­nja­ke – koje je od jutra do mraka srećno, i tako opet, une­do­g­led, iz dana u dan, povazdan.

„Fantastično!“, uskliknu najzad, „pa to je za­is­ta fantastično; Koraju, zar ne bismo bili…“

Ali Koraj je više nije slušao.

„Ona će slovesna u kamen“, prekinuo je naglo, vo­đen svojim mislima, „da na njemu Sun­ce odahne dok je vilenice k njemu ne pri­ve­du, a pos­le će mi­­losna u sla­dosti izo­bilno da živi. I uvek će se kamenu vraćati, a kad je Sunce une­do­gled odovud na svo­jim zlaćanim krilima odnese, po mi­ri­­su će svoj ka­men poznati jer će u njemu boraviti mi­ris njene du­­še, zaptiven. U Procepu sam ostavio ovblu­tak“, do­dade poću­tav­ši, „kako je onako brzo opa­la da joj ne bi le­ka, tako sam ga po vodi tražio i na­šao baš njoj­ nalik. Nekada je s ne­ba u reku spuš­ten, a reka ga milovala pri­­snim do­di­ri­ma, do­ti­cala i glačala, dok ga ni­­je zaoblila – eno mu se fine, glatke bri­­di zategle, iz njih život kao zvuk pro­bija, na ptič­­­je pojanje nalikuje, bruj vet­ra ob­ljub­nika ili svirka kak­ve usamljene vlati. Na­­­đoh ga gde bes­­­putno leži u peš­ča­nom sjaju i poz­nadoh da je baš Iko­a­nin.“

„Zar ćeš ga kod reke ostaviti?“

„Šta će njoj oblutak da se za njega trajno veže? Neka ga, tek kad se dose­ti da me obiđe, nek joj pribežište bude, a ja ću po­vaz­dan čamiti uz njega, i kad ona dođe, onda možemo da raz­go­varamo do mile volje. I iz vode ću čuti njen umilni glas; gla­so­vi se nadaleko čuju, iz kamenja još dalje.“

Kalina nemoćno sleže ramenima; disala je te­ško i naglo.

„Čini mi se kako ih i sama mogu čuti“, po­če ot­hu­kujući, „ponekad mi deluje da ih je vi­še – mno­štvo – nekih tanušnih, jedva da ih i po­z­naš, a neki or­ni; sa svih strana izbijaju, a onda opet muk, čudesna ne­ka neprirodna i nestvarna ti­ši­na, toliko nestvarna da i ona počinje da govo­ri.“

„Jeste, kamen je čedo vode ili je voda čedo ka­me­na – to je tajna. Kad za kamenom posegneš, smr­viš ga u naj­finiju prašinu, da ti klizi pod prs­ti­ma, i onda ga u vo­du metneš, šta se desi? Voda je mu­tna od kamenja pra­ha, ali kad takva zanoći i ob­da­ni, u dnu se prah nata­lo­ži, a vo­da? Kao da je ona što isprva bi – bistra i čista. I, eto se opet raz­dvo­jiše – kamen na jednu, voda na dru­gu stra­nu, bili su izmešani – prividelo nam se, jer tako smo želeli ili smo tako naučeni da verujemo. Ali, vazda su Jedno i bili i ostaće.“

Dalje su išli ćutke.

Bilo je sasvim mirno, tiho, bez vetra. Kose su­nčeve zra­ke topile su sneg pri vrhu, ali se on br­zinom ledio, gru­pisao u šupljikave kristale či­neći tanku saćastu po­­ko­ricu koja je pod njima hra­pavo hripala i krckala. Sa grana, u dubokom nak­lonu, katkad bi otklizala pro­mrz­la taloži­na, uz tup tresak uranjala u staklast sneg, dok su stre­las­te šibljike, sa kojih se sneg otopio i od­mah za­mr­zao, ličile pre na duge ledenice, ne­uo­bičajeno iz­rasle iz zemlje.

Stigli su do Kirkosa, onoga gde su onomad na­ri­ca­le bele kamene žene. Nije bilo nikoga, čak su i Jarmi­lo i Go­ron napustili svoja uo­bi­čajena mesta, ve­ro­vatno su ih mećava i mraz, po­sle duge trpnje, na­­terali u kakav zak­lon ili vo­du. Sneg je tek mes­ti­­mič­no na­padao po uta­banom gnezdu od granja i ko­p­ri­vića. Hitri divlji golu­bo­vi nad­le­ta­li su oba­lu u malim jatima, povre­meno se og­la­­ša­vali glas­­nim kričanjem, i kao da su davali samo pti­­č­jem sve­tu ra­zum­ljive znake šumskim buljinama ne bi li se i one oglasile me­lo­dičnim huktanjem.

Koraj se trže kao iz sna; vodenomutne oči za­li­le su se suzama.

„Izvini“, pravdao se šapatom, „ne treba, znam, ali jače je od mene.“

Uzrujano je gutao pljuvačku; stiskanjem vi­li­ce po­ku­­šavao da umiri uzdrhtalu bradu, onda ne­o­če­kivano bla­­go pređe rukom preko čela, te­me­na i po­tiljka, is­pra­vi se i kao osenjen koraknu u vodu.

„Nemoj da ideš!“, doviknu.

„Ako ti to ne želiš, NEĆU DA IDEM.“